Sarajevo i fina gradska raja

Odavno u Sarajevu nema fine gradske raje. Nestala je bez traga. Nema mahalaca, papaka, šošona. Kao da je manje i Sandžaklija. Samo Arapi… I sve ih je više. Prođe ulicom poneki čovjek svjetlije puti. Nisam siguran ko je taj čovjek. Mada nije ni važno ko je – samo neka nije Arap

Odmah da kažem da ovakvim stavom ne želim uvrijediti nikoga, da nemam ništa protiv nekoga ko je drugačiji od mene. Baš suprotno od toga, mišljenja sam da je Sarajevo u tom prijeratnom vremenu imalo „to nešto“ što niti jedan drugi grad u bivšoj Jugoslaviji nije imao, samo iz razloga što je bilo puno različitosti na jednom malom mjestu.

Često ja to poredim sa slikom i bojama na slici koje predstavljaju te različitosti. Više različitosti – više boja. Što je više boja na slici, ta slika je ljepša. Ako se boje ne mješaju, ili se pak puno mješaju, onda ta slika gubi na ljepoti. Dok opet Arapi sliku boje u crno, a crna boja lako preovladava…

Eh, a kad se sjetim tog mog Sarajeva, onog prije 26 godina. A sad pomislih, zar je toliko godina prošlo od kako se Juga raspala. A opet sa druge strane, malo više od četvrt vijeka nije ni puno vremena da bi se moje ljepo Sarajevo iz tog vremena pretvorilo u ovo danas.

Znam i da mnogi neće pročitati ovaj tekst do kraja. Neki su već odustali od čitanja, ili će već ovdje odustati jer ih se ne tiče. Drugi će pročitati i reći da su zalud gubili vrijeme. Mada, tako i treba da bude, jer ovaj tekst njima nije ni namijenjen. Ovaj tekst je namijenjen finoj gradskoj raji, mahalcima, papcima, šošonima, Sandžaklijama, Muslimanima, Srbima, Hrvatima i svima onima koji su živjeli u tom prijeratnom Sarajevu, kao i onima koji su voljeli te i takve Sarajlije.

Prvo neupućene da uputimo…

Fina gradska raja (ili kratko FGR) je raja koja je imala karakter najiskrenijeg, najmoralnijeg, sarajevskog zdravog razmišljanja, gdje su vladala nepisana pravila ponašanja, a onaj ko prekrši pravila i ne igra za tu raju je bio pakšu. Fine gradske raje nije bilo puno, dok su svi ostali uglavnom nastojali da kopiraju tu raju. To je ono što je dobro u svemu tome. Svi su težili da budu dobri, pošteni i moralni. Čak i oni koji su u suštini bili uslovno rečeno „loši ljudi“ su htjeli da budu dio te fine gradske raje. Stariji su nam tada govorili da ako zaista želiš saznati kakav je ko – „Samo pitaj raju, jer raja sve zna i raja nikada ne laže!“ I stvarno, nekada se sve znalo. I ako si OK onda si raja, a ako nisi, onda si pakšu, papak, levat.

U to vrijeme kada nije postojala gospoda, nego smo se oslovljavali kao drugovi i drugarice, pa i u onim kratkim predratnim vremenima kada smo to prestali, u Sarajevu smo se zvali – raja. Riječ „raja“ bi mogla imati korijen od turske imenice „raya“ koja se prevodi kao „podanici, robovi, građani drugog reda, prezreni stalež“, ili recimo arapske riječi „rā‘āyā“ koja se može prevesti i kao „stoka“. Ovo je zanimljivo, pogotovo što nam u današnje Sarajevo dolazi sve više Arapa, tako da je za njih „fina gradska raja“ u stvari „fina gradska stoka“. Međutim, riječ „raja“ se može deinisati i kao „obični ljudi“ i mi je svakako doživljavamo i objašnjavamo tako.

Viši stadij za raju je jaran, a niži ne postoji, što je i za očekivati. Jaran je neko ko te nikada (bez razloga) neće izlevatiti, ko nije šupak (pakšu) i ko iskreno sažaljeva papke.

Pakšu ili šupak je loš čovjek koji je sklon prevari, lažima kao i svim ostalim niskim porivima koji odlikuju loše ljude.

Papak je nešto blaži oblik, a predstavlja osobu koja je najčešće dolazila iz prigradskih naselja. To je neko ko se nikada nije mogao prilagoditi zakonima raje, mada je cijeli život težio ka tome.

Levat je neko ko nema identitet i ko je u vječitoj potrazi za njim, neko ko je podložan svim uticajima, neodgovoran, nepouzdan. To je neko ko je stalno pokušavao bolje i više, ali na kraju je ipak ostajao levat, a najveći njegov peh je što toga nikad nije bio svjestan. To je neko ko je htio da bude dio fine gradske raje na način što je ismijavao papke, ali mu to nikad nije polazilo za rukom, jer je bio i ostao levat.

Rat je kriv

I sada nakon svega, fine gradske raje nema. Nestala je. Desio se rat.

Momo i Uzeir gore
Momo i Uzeir gore

Nakon rata nastala je mješavina svega i svačega, a sastav stanovništva u Sarajevu se drastično promijenio. Prije svega Srbi su u masovnom egzodusu napustili Sarajevo, ili teritoriju koja se danas zove Sarajevo. Pokušavaju da naprave svoj grad kome su dali ime Istočno Sarajevo, a koji dijelom obuhvata i teritoriju nekadašnjeg prijeratnog Sarajeva. Opet, u nihove stanove sadašnjeg Sarajeva su došli neki drugi ljudi sa strane, a oni sebe sada zovu Sarajlijama. Rat je Sarajevo promijenio teritorijalno i demografski, tako da je današnje Sarajevo veoma teško porediti sa nekadašnjim prijeratnim Sarajevom. Ako bi kao primjer ponovo uzeli sliku, mogli bismo reći da je današnja slika izobličena i potpuno izmjenjena, da joj nedostaje plava i crvena boja. Tako da se ne može porediti sa nekadašnjom slikom.

Ali i dalje se spominje neki „sarajevski duh“. I dan danas, ako si Sarajlija i negdje upoznaš recimo Beograđanina, ili Zagrepčanina, doživiš njihovo oduševljenje kad im odgovoriš na njihovo pitanje – „Odakle si?“. Iako nikad nisu bili u Sarajevu, oni su oduševljeni njime. Ovo bi se donekle moglo objasniti činjenicom da taj Sarajevski duh živi u svima nama i vezan je za nostalgiju prema dobrom životu koji smo svi imali dok smo zajedno živjeli u bivšoj Jugoslaviji. A Sarajevo je bilo simbol tog života. I živjeće taj „sarajevski duh“ dok žive ovi koji pamte. Sa njima će iščeznuti, kao da nikad nije postojao .

Arapi

I onda nam dolaze Arapi. Njihov broj u Bosni i Hercegovini nevjerovatno brzo raste. Niko nezna njihov trenutni broj, ili se ne želi objaviti u javnosti. Ali se prema ovome što svi vidimo na ulicama može zaključiti da je taj broj ogroman i da je iz dana u dan sve veći. Nezvanično se govori da je u Bosnu i Hercegovinu najviše Arapa došlo iz Kuvajta, te Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije.

Na Vrelu Bosne muškarac, žena i dijete klanjaju namaz
Na Vrelu Bosne muškarac, žena i dijete klanjaju namaz

Gotovo svi parkovi u Sarajevu, koji su prije bili omiljena mjesta zaljubljenih, djece i starijih lica, danas su postali arapska odmarališta u kojima arapske porodice borave cijeli dan odmarajući se, ručaju i klanjaju. Popularno sarajevsko izletište Vrelo Bosne u nedjelju je bilo prepuno ljudi koji su odlučili barem nakratko pobjeći od gradske sparine. Na samom ulazu u park, na travnjaku ispod parkinga, muškarac, žena i dijete klanjaju namaz. Ovakvi prizori postali su posljednjih mjeseci sasvim uobičajeni.

Najveći problem je što niko ne zna ko ulazi i izlazi iz BiH, te koliki je broj Arapa koji su pokupovali nekretnine. S obzirom na to da državljani arapskih zemalja nemaju mogućnost direktne kupovine nekretnina u BiH, tu zakonsku prepreku uspjeli su da riješe tako to što to u njihovo ime čine firme ili advokatske kancelarije koje raspolažu milionima evra.

Arapi su pokupovali cijela naselja u Sarajevu, Ilijašu, Tarčinu, Brezi, Pazariću i brojnim drugim lokacijama. U naselju Popovići u Opštini Ilijaš, prije rata živjeli su isključivo Srbi. Nakon što su otišli iz sela, pusto je ostalo 150 dunuma zemlje koje su prijeratni stanovnici Popovića prodali firmi „MM Unite“, koja zastupa investitore iz Kuvajta koji su unajmili građevinske tvrtke iz BiH i na spomenutoj lokaciji izgradili 48 kuća. Popovići su samo jedno od brojnih mjesta u okolini Sarajeva gdje su investitori uglavnom iz Katara, Kuvajta i Saudijske Arabije kupili zemlju.

Na području Opštine Ilidža najveće naselje za Arape gradi se na području Nadosjeka. Investitor je kuvajtska tvrtka Aldijar. Na prostoru od oko stotinu dunuma niču 74 kuće i tri stambene zgrade. Gradi se i džamija, ali bez munare, zbog blizine zračne luke. Opština Ilidža prije nekoliko godina izgradila je kompletnu infrastrukturu u ovom kraju – vodovod, kanalizaciju, rezerevoar za vodu od pet hiljada litara i uličnu rasvjetu. Pored ovog kompleksa koji je u izgradnji, Arapima je u posljednjih godinu dana u Nadosjeku prodano preko 350 dunuma zemlje.

Snježana Janković, koju su novinari zatekli ispred njezine kuće u ovom naselju, kaže kako su svi susjedi, uglavnom Srbi, prodali zemlju, a i ona će svoju uskoro prodati, jer očekuje da stigne kupac iz Katara sa kojim je već dogovorila prodaju. Na pitanje zašto prodaje imanje, Snježana odgovara: „Šta drugo da radim, ovdje me više ništa ne veže. Skoro svi moji susjedi su prodali svoja imanja. Žali Bože što moram, ali nema druge…“. Snježana planira sa porodicom preseliti u Srbiju.

A evo šta Arapi kažu za Bosnu i Hercegovinu u izjavama za njihov najčitaniji list Arab News:
„Zemlja je poznata po predivnim zelenim planinama i selima. Nakon samo par minuta vožnje već ste okruženi zelenim brdima, minareti su ispod vas, predivna plava voda. Jeftino je. Hladno je, ali ono što je najvažnije, jako prijateljski se odnose prema muslimanima. Moja porodica se veoma ugodno ovdje osjeća, za razliku od toga kad odemo u neke evropske destinacije. Na Baščaršiji u Sarajevu mogu pojesti ćevape za pet maraka ili oko deset saudijskih rijala. Za vrijeme ljeta ovdje u Sarajevu, ako zatvorite oči, možete čuti da se arapski jezik govori jednako kao i balkanski i evropski jezici.

Zaključak

Nakon svega rečenog, opet se vraćamo na onu sliku sa bojama. Ova priča sa Arapima nam je našu sliku toliko obojila u crno da nam pitanje gdje je danas „fina gradska raja“ gubi svaki smisao.

Ipak, ova priča je namjerno išla ovim tokom zbog toga što želim ukazati da možda ovo naseljavanje Arapa nije nastalo slučajno, ili iz razloga što su Arapi odjednom pronašli raj u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. Za njih ovo svakako i jeste prirodni raj, ali da li su se u zadnje vrijeme slučajno pojavili u ovolikom broju, ili je to sve dio nekog dugoročnog plana, ostaje da zaključite sami.

Iako sam odmah na početku konstatovao da fine gradske raje više nema, ipak bi sada želio postaviti pitanje da li ta fina gradska raja ipak negdje postoji, negdje duboko u našim srcima, ili smo postali arapska raja, a znate kako Arapi prevode tu riječ.

Završio bih ovaj tekst legendarnom rečenicom prijeratnog Zabranjenog pušenja:
„Ko igra za raju i zanemaruje taktiku završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“.

Piše: Zgembo Adislić

Zgembo Adislić

Zgembo Adislić

Jedan od najupečatljivijih likova iz komične skeč serije Nadrealisti. Inače, to je doktor ekonomskih nauka koji na veoma nerazumljiv način odgovara na sva najvažnija pitanja...

4 thoughts on “Sarajevo i fina gradska raja

  • August 12, 2017 at 6:37 pm
    Permalink

    Slazem se sa najezdom Arapa, ali se neslazem da ne postoji raja u Sarajevu. Mi smo i dalje primjer drugima kako treba da se zivi.

    Reply
    • August 12, 2017 at 11:03 pm
      Permalink

      Ma nemas se sta slagati i ne slagati. Okreni se oko sebe. Sve ce ti se samo reci. I Sarajevo se promijenilo. Nema vise tih ljudi ko nekad.

      Reply
  • August 13, 2017 at 9:17 am
    Permalink

    Fina gradska raja postoji i danas. Suti i ceka bolje vrijeme.

    Reply

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *