Ni mrtvoj joj mira nisu dali

Godine 2012. u glavnoj sarajevskoj ulici, u znak sjećanja na ubijene Sarajlije, postavljen je performans, niz od 11.541 crvene stolice. Taj broj ubijenih Sarajlija podatak je Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, na čijem čelu je gospodin Mirsad Tokača. Tog dana u svijet je još jednom otišla slika o stradanju građana Sarajeva koji su ubijeni u ‚‚srpskoj agresiji” na taj grad i Bosnu i Hercegovinu. Svi svjetski mediji su prenijeli sliku ‚‚Crvene linije”. Slučajno ili namjerno, mediji se nisu bavili razvrstavanjem ljudi po osnovu izvršilaca ubistva, odnosno zaraćene strane koja je odgovorna za smrt određenog lica. Sve srpske civilne žrtve stradale od strane pripadnika tzv. ARBiH, kako na teritoriji Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, tako i na ogromnoj teritoriji nekadašnjeg Srpskog Sarajeva, svijetu su predstavili kao žrtve ‚‚srpske agresije”.

‚‚Crvena linija“ je jedino mjesto u Sarajevu na kojem Mirjana Dragičević nije zaboravljena.

Praznici su najupečatljivija slika djetinjstva koju čovjek pamti. U ratnim vremenima ti praznici imaju naglašeniji značaj. Na prvim linijama fronta, na mjestima gdje je ljudski život svakodnevno ugrožen, to su možda i jedini dani kad čovjek osjeti radost.

Radovala se Božiću, a dočekala je smrt. A nije Azrael tu došao ni slučano, ni iznenada. Smrt su u Donju Bioču sa sobom donijeli pripadnici tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine. U Donju Bioču su, s namjerom ubijanja, stigli 28. decembarskog jutra prve ratne godine. Popustila je negdje srpska linija odbrane, te je muslimanskim vojnicima bio otvoren put ka ubijanju srpskih civila.

Možda devetogodišnja Mirjana i ne bi izašla iz kuće, možda bi pokušala da se negdje sakrije, da u dvorištu nije čula jauke svoje bake i njene sestre.

– Kad su je odvojili od mene, plakala je i vrištala. Bila sam nemoćna da bilo šta uradim. Dok je silovao prvi čovjek, bila je svjesna. Pod nasiljem druge dvojice, izgubila je svijest. Nije se čula – kroz suze, za dokumentarni film ‚‚Mirjana“, kaže Mirjanina mama Radmila.

Nakon što su je pred očima njene majke silovali, devetogodišnju Mirjanu su ubili. Smrt su namjenili i Radmili, ali je ona nekom, kako kaže, nesrećom, preživjela. Misleći da su joj uzeli život, nastavili su sa ubijanjima, pljačkom i paljenjem Donje Bioče.

Vojska Republike Srpske je istog tog dana oslobodila selo. Mirjana je sahranjena na lokalnom groblju. Njena mama, koja je zbog liječenja hitno prevezena za Beograd, nije prisustvovala sahrani.

Donja Bioča (opština Ilijaš, današnja Županija Sarajevo), Dejtonskim mirovnim sporazumom, pripala je Federaciji Bosne i Hercegovine. Nije bilo suđeno da Mirjana poživi tamo gdje je rođena. Nije bilo suđeno ni da Mirjana počiva u tom kraju. Njeno grobno mjesto skrnavljeno je više puta, te je Radmila odlučila da Mirjanine posmrtne ostatke prenese u Republiku Srpsku.

Samo na području sarajevske opštine Ilijaš od posljedica granatiranja i snajperskog djelovanja, ubijeno je 124 srpskih civila. Kada bjelosvjetski banditski mediji i njihove sarajevske kolege govore o „agresiji“ na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, podrazumijeva se da ne misle i na agresiju na srpski narod Srpskog Sarajeva. Kada govore o patnji stanovništva na obalama Miljacke, podrazumjeva se da ne misle na teror koji je od strane pripadnika tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine doživio, i u vrlo čestim slučajevima nije preživio, srpski narod.

Valjda se podrazumjeva da za Mirjaninu smrt, kao i za smrt hiljada sarajevskih Srba, nikad niko nije odgovarao. Štaviše, zločinci su nagrađeni. Sve njihove žrtve pripisane su ‚‚srpskoj agresiji“ na Bosnu i Hercegovinu.

Na području nekadašnjeg Srpskog Sarajeva tokom posljednjeg rata ubijeno je preko 200 mališana srpske nacionalnosti. Njihovih imena na spomenku ubijenoj djeci Sarajeva, podrazumijeva se, nema.

Peđa Kovačević

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *