Klanje Srba u Sarajevu

Piše: Peđa Kovačević

Iza imena Kazani krije se jedno u nizu stratišta sarajevskih Srba. Kazani su šupljina u zemlji, jama na Trebeviću. Ko bi pomislio da će taj opjevani Trebević, omiljeno sarajevsko izletište, samo desetak godina nakon Olimpijade, postati mjesto izvršenja monstruoznih zločina i mjesto odsjecanja ljudskih glava.

Privođenja sarajevskih Srba, onih koji su ostali u muslimanskom dijelu grada, počela su s prvim ratnim dejstvima.

Mušan Topalović Caco bio je komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine. On, kao i pripadnici njegovog korpusa, odgovorni su za odvođenje Srba iz njihovih stanova i njihovo pogubljenje na lokalitetu Kazani.

Bio sam voditelj zabavnog programa, kad sam sticajem okolnosti djelatnost morao proširiti na informativu. Teško su mi padale dnevne političke informacije. U moru tih agencijskih vijesti, tragao sam za drugačijim pričama. Masovnih medija nije bilo. Pažnju mi je privukla arhiva na sajtu sarajevskog magazina ‚‚Dani“ i naslov ‚‚Klanje Srba u Sarajevu“. Tada sam se upoznao s radom novinarke Vildane Selimbegović. Dugo sam je smatrao herojem tog vremena, jer je i u tim teškim i opasnim ratnim vremenima istraživala zločine nad sarajevskim Srbima. Kako su godine odmicale, shvatio sam da je tim tekstovima odgovornosti oslobođen sam vrh muslimanske vlasti, a odgovornost je pripisana ‚‚odmetnicima“ na čelu sa Mušanom Topalovićem Cacom, čija su usta zauvijek začepljena likvidacijom. Takvim tekstovima se željelo pokazati da se i u vremenu intezivnih ratnih dejstava, mulimanska vlast stavlja na stranu sarajevskih Srba, koji su ugroženi od strane ‚‚odmetnutih pojedinaca“. Sličnih primjera novinarske odgovornosti ili političke mudrosti (šta god da je u pitanju), mora se priznati, na srpskoj strani nije bilo.

Ovo što ću iznijeti u redovima ispod, nestalo je s interneta. Srećom, na vrijeme sam sačuvao ovaj dragocjeni materijal i donosim ga u nastavku.

Jedna Srpkinja lojalna vlastima u Sarajevu, uputila je nakon rata pismo Aliji Izetbegoviću. Pismo je objavio magazin ‚‚Dani”.

PISMO ALIJI IZETBEGOVIĆU

‚‚Gospodine predsjedniče, gospodine Alija Izetbegoviću,

Prvi put se obraćam Vama putem štampe-tiska, jer ne vjerujem da bi drugačije ovo pismo došlo do Vas. Obraćam se Vama, prvo kao predsjedniku Predsjedništva BiH, uvažavajući Vaš autoritet, a potom kao čovjeku, roditelju i djedu.

Vama i državi BiH, kao borac Armije BiH od 20.04.1992. godine (zvanično) sam dala zakletvu i potpisala da ću braniti ovu nam jedinu domovinu BiH. U vrijeme tragičnog odvođenja i egzekucije mojih pokojnih roditelja bila sam u Armiji BiH. Moji roditelji su odvedeni iz svog stana u Ulici Dragice Pravice 26.06.1993, a mučki i svirepo ubijeni 27.06.1993. godine – Boguševac, lokalitet Kazani. Izvađeni su i identifikovani iz Kazana (poslije akcije Trebević 1), a na osnovu te identifikacije podignuta je optužnica i donesena presuda – K 189/94 – Vojni sud Sarajevo. Na tu identifikaciju nismo pozvani ni ja kao kćerka, a ni sestre i braća mojih pokojnih roditelja, a svi živimo u našem gradu. Nikada zvanično pismeno nismo dobili niti jedan papir o njihovim posmrtnim ostacima, smrtni list, umrlicu i bilo šta od CSB-a ili bilo kojeg drugog zvaničnog organa vlasti. Meni je usmeno rečeno u CSB-u da je nađena mamina štaka (bila je invalid, kraće noge 8 centimetara) na lokaciji Kazani. Od tada pa do danas ja tragam za njihovim posmrtnim ostacima, privatno. Dolazim do saznanja o jednoj grobnici na groblju (ako se tako može nazvati to mjesto gdje je ta grobnica), ili van groblja „Sveti Josip“. Iz te grobnice je ekshumiran i sahranjen ubijeni bojovnik – čovjek iz brigade Kralj Tvrtko HVO-a Ranko Frankić. On je takođe svirepo ubijen na Boguševcu, pronađen u Kazanima. Na toj grobnici postoje pločice sa natpisima NN 70/20/93… i tako redom. Od tada, tu grobnicu obilazim nadajući se da su moji pokojni roditelji u njoj, jer se tu nalaze tijela iz Kazana koja su identifikovana.

Obraćala sam se mnogima zvanično i nezvanično, ali su mi svi rekli – govoriti nije vrijeme i nisu znali koji je put do ekshumacije takve grobnice i saznanja ko je u njoj i ko se krije iza NN 70/20/93, NN 71/21/93… i tako redom. Meni su rekli da te podatke ima vojna bezbjednost Armije BiH. Ja nisam provjeravala.

Pretpostavljam da mi Vi možete i želite pomoći da utvrdim da li su moji roditelji tu, a ako nisu – gdje su? Ako jesu, dozvolite mi kao moj vrhovni komandant, kao predsjednik, iznad svega kao čovjek i otac, da se ta grobnica ekshumira, da ja dođem do svojih roditelja pokojnih, kako bi ih dostojno životu i čovjeku sahranili ja i članovi moje i njihove porodice. Znate, oni su do smrti i u smrti imali ime i prezime i ne mogu dozvoliti da sada počivaju kao NN i tamo neki broj na pločici, a kupili su grobnicu za života.

Motivisana sam isključivo ljubavlju djeteta ožalošćenog da roditelje sahranim dostojno njihovom životu i mom odgoju. To bi i Vaša djeca za Vas tražila. Molim Vas da mi pomognete u mojoj nakani i želji. Dovedite me do groba mojih roditelja, a ja ću Vas do grobnice nepoznatih, ako želite i ako je potrebno.

S uvažavanjem,

Kćerka pokojnog bračnog para Komljenac sa sestrom i ostalom rodbinom”

Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.

Ako su se muslimanske vlasti ovako odnosile prema lojalnim Srbima, možemo zamisliti kakav su teror preživjeli oni Srbi koji nisu bili vojno i politički angažovani i koji su se borili za goli život.

Ogroman dio muslimana našeg jezika ove zločine, ako ih ne osporava, onda posmatra kao izolovane slučajeve, dok na zločine koje su počinile srpske snage, gledaju kao na organizovana i unaprijed iskonstruisana dešavanja. U tome leži činjenica da na prostoru Bosne i Hercegovine, nikada neće doći do istinskog pomirenja, jer su srpske žrtve, u odnosu na muslimanske, zanemarene, manje vrijedne i ponižene.

Po informacijama kojima raspolažem, svi izvršioci ovih monstruoznih zločina su ili oslobođeni, ili su odležali minimalne zatvorske kazne, ili su proglašeni neuračunljivim.

SVJEDOČENjA

UBISTVO LAVRIV VASILjA I LAVRIV ANE: Okružni vojni sud u Sarajevu je 20. 12. 1994. godine proglasio krivim Ziju Kubata, Tucaković Esada, zvanog Kliker, Tendžo Omera, Alibašić Asifa, Seferović Samira, zato što su sredinom oktobra 1993. godine u Sarajevu, po naređenju komandanta 10. brdske brigade (u daljem tekstu 10.b.b.) Topalović Mušana, zvanog Caco, okrivljeni Tucaković Esad, Tendžo Omer, Alibašić Asif i Kubat Zijo iz njihove kuće koja se nalazi u Pionirskoj ulici u Sarajevu priveli u Štab komande 10.b.b. na Bistriku Lavriv Vasilja i njegovu suprugu Anu, gdje su ih tukli, a zatim odvezli u dva automobila Kubat Zijo, Seferović Samir, Alibašić Asif i Tucaković Esad u pravcu Boguševca na lokaciju tzv. Kazana, prirodnog usjeka u stijenama u zoni odgovornosti 3. bataljona 10.b.b., da bi se zatim Seferović Samir i Turcalo Meho vratili u Štab 3. bataljona po Drašković Milenu koja je bila tamo zatvorena i odveli je na lokaciju Kazana gdje su sve troje civila udarali rukama i nogama Kubat Zijo, Tucaković Esad, Omanović Suad, Tendžo Omer, a potom ih drvenim palicama tukli Omanović Suad, Tucaković Esad, Kubat Zijo, da bi Kubat Zijo uzeo nož koji je nosio sa sobom i zaklao Lavriv Vasilja prešavši mu nožem preko prednjeg dijela vrata, a Tucaković Esad uzeo nož veličine oko 40 cm zvani „granata“, i jednim udarcem u vrat Lavriv Ane istu zaklao, prilikom kojeg udarca je odvojio glavu od tijela i gurnuo u provaliju, a Seferović Samir, Tendžo Omer i Alibašić Asif koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako očevici, ovo ne prijavljuju organima gonjenja, pa izvršioci ovih krivičnih djela nisu otkriveni u relativno dužem vremenskom periodu.

UBISTVO NIKOLIĆ ERGINA I JOVANOVIĆ DUŠKA: Kadić Sead, zvani Guz, Hodžić Armin, Raonić Esad, zvani Eso Maskirni, Ljubović Samir, zvani Mica, i Hasić Senad su proglašeni krivim zato što su sredinom septembra 1993. godine u Sarajevu tukli pripadnike 1. bataljona 10.b.b. Nikolić Ergina, zvanog Ego, i Jovanovic Duška, zvanog Tarli, i to Bejtić Samir, Kadić Sead, a zatim ih Topalović Mušan, Hodžić Armin, Žiga Sabahudin, Bejtić Samir, Hasić Senad, Kadić Sead, Ljubović Samir, Selak Mevludin i Raonić Esad odveli na lokaciju Boguševac, uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako što je Bejtić Samir uzeo u obje ruke sablju te je zabio u vrat Nikolića, a koja se nalazila u zemunici, a potom Hodžić Armin zabada nož u tijelo Nikolić Ergina, a Jovanović Dušku nož zabadali više puta Topalović Mušan, poslije njega Hodžić Armin, Kadić Sead, a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi Bejtić Samir nožem odvojio glavu Nikolića od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana, a Raonić Esad, Ljubović Samir, Hasić Senad koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako očevici, ovo ne prijavljuju organima gonjenja, pa izvršioci ovih djela nisu otkriveni u relativno dužem vremenskom periodu.

UBISTVO SALIPUR PREDRAGA I RADOSAVLjEVIĆ BRANISLAVA: Tendžo Omer, Žiga Sabahudin, Alibašić Asif i Haračić Senad proglašeni su krivim zato sto su sredinom oktobra 1993. godine u Sarajevu, po naređenju komandanta 10.b.b. Topalović Mušana, Bejtić Samir, Hodžić Armin, Žiga Sabahudin, Tendžo Omer otišli u stan Salipur Predraga u Sarajevu, Ulica Borisa Kidrića broj 3-15, gdje su pored njega u stanu zatekli i Radosavljević Branislava, pa nakon toga iste odvode u Komandu 10.b.b. na Bistriku, gdje počinje tuča te dvojice mladića, koje nogama i rukama tuku Žiga Sabahudin, Haračić Senad, Alibašić Asif, Topalović Mušan, a Bejtić Samir željeznom štangom po potkoljenicama, koljenima i člancima nogu, a zatim ih Topalović Mušan, Žiga Sabahudin, Haračić Senad, Tendžo Omer, Alibašić Asif, Hodžić Husein i Omanović Suad odvode automobilom na lokaciju tzv. Kazana. Topalović Mušan udara nogom u glavu Branislava dok je ovaj bio prislonjen na kamen, zatim više puta zabada nož u tijelo Predraga, a zatim tijela bacaju u provaliju zv. Kazani, a Žiga Sabahudin, Tendžo Omer, Alibašić Asif i Haračić Senad koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako očevici događaja, ovo ne prijavljuju organima gonjenja, pa izvršioci ovih djela nisu otkriveni u relativno dužem vremenskom periodu.

UBISTVO KOMLjENAC RADOSLAVA I KOMLjENAC MARINE: Tendžo Omer, Alibašić Asif, Čolak Refik, zvani Refko i Selak Mevludin proglaseni su krivim zato što su krajem mjeseca juna 1993. godine u Sarajevu, nakon pogibije šestoro djece od posljedica agresorskog granatiranja u Ulici Dragice Pravice, po naređenju komandanta Topalović Mušana Cace, priveli stariji bračni par Komljenac Radoslava i Marinu, invalide sa stakom, iz njihova stana u Sarajevu, Ulica Dragice Pravice br. 7, i to tako što su ih Hodžić Armin i Bejtić Samir odvezli u komandu brigade, a zatim automobilom na lokaciju Kazana na Boguševcu, gdje ih je Bejtić Samir predao Tendžo Omeru i Alibašić Asifu, prenijevši naredbu da vojnici Selak Mevludin i Čolak Refik ubiju ta lica, koji to čine tako što Selak Mevludin nožem, koji mu je dao Tendžo Omer, ubija Komljenac Radoslava, uhvativši ga rukom preko usta, oborio na zemlju, a zatim nožem prevukao preko vrata zaklavši ga, a Čolak Refik nožem, koji mu je dao Alibašić Asif, ubija Komljenac Marinu, uhvativši je rukom za usta, oborio je na zemlju, kleknuo na koljena pored nje, držeći ruku na ustima, nožem presjekao vrat sa prednje strane da bi nakon toga tijela bacili u provaliju.

UBISTVO VUČUREVIĆ ZORANA: Hodžić Armin proglašen je krivim zato što je dana 25. 12. 1992. godine u Sarajevu, Hodžić Armin i Bejtić Samir odvezli vozilom na Boguševac Vučurević Zorana, pri čemu je Bejtić Samir sa sobom nosio tri flaše razređivača, da bi po dolasku na lice mjesta Bejtić Samir odveo Vučurević Zorana ispred linija koje drže snage Armije RBiH i lišio ga života pucajući u njega dva hica iz pištolja „škorpion“, a poslije toga leš polio razređivačem i spalio, da bi se Bejtić Samir vratio u komandu brigade, a Hodžić Armin ostao na dužnosti, a koji je očevidac događaja, ne prijavljuje organima gonjenja, pa izvršilac ovog djela nije otkriven sve do kraja 1993. godine.

KAZNE KOJE JE SUD IZREKAO OPTUŽENIM: Okružni vojni sud u Sarajevu je za navedena djela optuženim izrekao kazne na osnovu kojih se većina osuđenih odmah po izricanju presude našla na slobodi – bilo po osnovu vremena provedenog u istražnom zatvoru, koje je bilo duže od izrečene kazne, bilo po osnovu čekanja pravosnažnosti presude za optužene kojima su izrečene kazne zatvorske kazne u trajanju kraćem od pet godina. Hasić Senad, Seferović Samir, Žiga Sabahudin, Ljubović Samir, Raonić Esad i Haračić Senad osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po 10 mjeseci, Hodžić Armin na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 8 mjeseci, Kadić Sead na kaznu zatvora od 4 godine, Tucaković Esad, Kubat Zijo, Čolak Refik i Selak Mevludin na kaznu zatvora u trajanju od po 6 godina, a Tendžo Omer i Alibašić Asif na kazne zatvora od po 4 godine i 4 mjeseca. Uz ove kazne optuženim Kubat Ziju, Tucaković Esadu i Hodžić Arminu izrečena je i mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

ALIBABIć ASIF: „Ne sjećam se datuma, znam da je bila 1992. godina, bio sam u rovu na Boguševcu, bila je noć, spavao sam sa Selak Mevludinom, Čolak Refikom i Tedžo Omerom, zazvonio je telefon, javio se Omer, razgovarao je sa nekim, a poslije je rekao da je to bio Caco koji nam je naredio da pođemo na mjesto zvano Boguševac, što smo učinili ja i Omer, došli gdje je bilo vozilo „golf „, Bejtić Samir je dovezao čovjeka i ženu stare oko 60 godina, žena je imala štaku pa smo ovo dvoje lica odveli ja i Omer u moju kuću, kuhali im kakao. Putem radio-veze Caco je nazvao Omera, čuo sam da govori o nekim paketima, da je rekao: ‘Nemojte da vam ja dole dolazim.’ Poslije razgovora Omer je rekao: ‘Moramo odmah u rov.’ Sjeli smo u vozilo, ja, Omer, čovjek i ta žena i krenuli ka Boguševcu gdje smo parkirali vozilo i kretali se ka zemunici, žena se teško kretala pa sam joj ja pomogao. Kada smo stigli u rov, zatekli smo Čolaka Refika i Selak Mevludina, koji su tek ustajali. Čovjek i žena su sjedili ispred zemunice, bilo je hladno, ženi smo dali deku. Omer je pozvao u rov mene, Mevludina i Refika i saopštio nam da je Caco naredio da tog covjeka ubiju Selak Mevludin i Čolak Refik, i to izričito nožem, tog momenta Čolak i Selak nisu nista govorili, uzeli su noževe koji su bili na krevetima, Refik je rekao toj ženi da pođe sa njim, a Mevludin čovjeku. Refik je pomogao ženi da se kreće a kretali su se u pravcu Kazana. Bio sam udaljen oko 20 metara i vidio kada se Mevludin uhvatio za stablo bora, prišao sam ja i Omer, a Mevludin i Refik bili su udaljeni par metara, vidio sam da taj čovjek leži na leđima sa prerezanim grkljanom, bio je mrtav, Mevludin je bio blijed, nije ništa govorio, a Refik je čučao pored te žene koja je ležala na leđima sa prerezanim grkljanom ispod vrata, Omer je uzeo nož i obrisao o peruške, bilo mi je muka, a ko je tijela bacio u provaliju nije mi poznato. Poslije smo ja i Selak Mevludin otišli na stijene da izviđamo teren i rekli smo: ‘Ako čuju pucanj, da pucaju ako dođe Caco.’ Poslije je Caco došao, obišao leševe, pozvao mene, Omera i Mevludina i saopštio da zahvalimo Bogu što je to dvoje lica mrtvo, a da ih je zatekao žive, mi bi bili mrtvi, rekao je da se to više ne smije ponoviti jer su ta lica trebala odmah biti ubijena. Kasnije je Caco sa Bejtić Samirom otišao, a mi smo ostali na licu mjesta. Tačno je da sam znao za izvršenje krivičnog djela a to nisam prijavio, a i za izvršenje ovih djela pod kontrolom 10. brdske brigade znao je cijeli grad, Vrhovna komanda te ministar MUP-a RBiH. Da sam to prijavio što sam vidio, ne bi danas bio živ. Ničim nije dokazano da sam dao nož Čolak Refiku za izvršenje krivičnog djela, a ako sam nesto učinio, učinio sam u stanju krajnje nužde. Da nisam izvršio naređenje komandanta, doveo bi u opasnost svoj život i život svoje porodice. Tačno je ovo što sam izjavio na glavnom pretresu. Radi toga predlažem da me sud oslobodi od optužbe, jer nisam počinio krivična djela za koja sam optužen.“

KUBAT ZIJO: „Vidio sam kada je Tucaković Esad zaklao Lavriv Anu, i isti je bio udaljen od mene oko 15 metara, vidio sam kad je udario nožem u predjelu glave, ali nisam vidio da li je otkinuo glavu. Nije mi poznato ko je zaklao ženu koju je doveo Seferović Samir. Pored mene, ovome su prisustvovali: Tendžo Omer, Selak Mevludin, Alibašić Asif, Tucaković Esad, Omanović Suad, Seferović Samir. Kada je Caco prvi put spomenuo granatu mislio sam da se radi o pravoj granati, a na licu mjesta sam shvatio da se radi o nožu dužine oko 40 cm, a dužine sječiva oko 30 cm, širine oko 6 cm, a nož je imao drvenu dršku. Kada sam udario Vasilja, ležao je na leđima, i navedenim nožem prešao sam preko njegovog vrata i tada sam primijetio krv.“

ŽIGA SABAHUDIN, u svojoj odbrani datoj u toku istrage navodi: „Pripadnik sam 102. motorizovane. Kad se događaj desio, slučajno sam se zadesio u Cacinom stabu, jer sam došao da molim za svog brata koji je bio u vojnoj policiji, pa su ga htjeli prebaciti u 10. brdsku brigadu, došao sam da molim Cacu da to ne čini. Kad sam završio razgovor sa Cacom, imao sam namjeru da idem kući, tražio prevoz, molio Kadić Seada da me prebaci na Čengić-Vilu, on je govorio da nema nafte, i tada mi je Caco rekao da idem s njim, sjeo sam u vozilo marke golf, gdje su sjedila dvojica momaka, nisam znao gdje idem, ni kuda, čuo sam priču da su cetnici koji su pokušali da bjeze. Kada samo dosli na Boguševac do zemunice, vidio sam te mladiće da su ležali na zemlji, usao sam u zemunicu, vidio Bejtić Samira, Hodžić Armina, Seferović Samira, Cacu i još dva-tri snajperista, ta dva mladića ležala su na podu zemunice, vidio sam kako ih Bejtić Samir i Caco udaraju nogama. Caco je rekao: ‘Žiga, šta čekaš?’, pa sam ja nogom udario jednog od tih mladića, jednom ili dva puta, ne znam kojeg, Caco je tražio nož, vriskao, pa je nožem momka nižeg rasta udario više puta, zatim je zovnuo Hodžić Armina, koji ga je udario nožem jedanput, pa je i meni dao nož i rekao da ga udarim. Ja sam jedanput udario tog momka nožem, ali on tada nije bio živ, jer nije davao nikakve znake života, bio je mrtav, pa sam odmah poslije izašao napolje, bilo mi je teško, zapalio sam cigaretu, rekao Hasić Senadu i Kadić Seadu da ćemo i mi jednog dana ovako završiti. Šta se događalo sa ovim drugim mladićem, nisam vidio, niti se u tom pogledu mogu izjasniti. Vidio sam da je Bejtić Samir sabljom ubo ovog visočijeg mladića. Kada je Caco udario nožem više puta mladića, pa onda Armin, pa ja, mladić nije bio živ, bio je mrtav kad sam ga ja udario.“

TUCAKOVIĆ ESAD: „Pripadnik sam 10. brdske brigade. Sjećam se da sam dobio naređenje od Mušana Topalovića Cace da se privedu određene osobe, nisam znao kako se zovu, znam da su lica privedena u stab 10. brdske brigade. Ja, Tendžo Omer, Selak Mevludin, Alibašić Asif i Kubat Zijo otisli smo i doveli ta lica, a zovu se Lavriv Vasilj i njegova supruga Ana. Kubat Zijo je pištoljem udario Lavriv Vasilja u predjelu glave dok je bio ispitivan i potekla mu je krv. Ja i Kubat Zijo morali smo da idemo van Sarajeva u nabavku robe, Caco nam nije dozvolio, a rekao je Tendžo Omeru da se te dvije osobe koje smo priveli isjeku i naredio je da to uradimo ja i Kubat Zijo. Kad smo došli na lokaciju Kazana gdje su bila navedena lica, dovedena je još jedna žena, a bili su prisutni: ja, Kubat, Seferović Samir, Omanović Suad, Tendžo Omer, Alibasić Asif i Selak Mevludin. Bilo je još nekih lica koja ja ne poznajem. Ja sam uzeo Lavriv Anu, odvojio se šest-sedam metara, prvo sam je onesvijestio, jer je nisam mogao zaklati, pa sam uzeo nož, a radilo se o većem nožu velicine oko 40 cm, koji sam držao u ruci, i udario sam Lavriv Anu u predjelu vrata ji ednim udarcem odvojio glavu od trupa, a tijelo gurnuo u provaliju u Kazan, a glava je ostala na licu mjesta. Nakon toga otrčao sam pred zemunicu, ruke su mi bile krvave, bio sam krvav po odjeci, oprao sam se, tako da nisam vidio šta je bilo sa te dvije osobe. Nakon toga vratio sam se u stab brigade i Tendžo Omer mi je rekao da je Caco zadovoljan to što sam učinio, a bilo me je strah da mi šta ne prigovori. Kada sam udario Lavriv Anu nožem, ista je ležala potrbuške. Znam da mi je Caco naredio da privedem Nikolić Ergina i Jovanović Duška. Otišao sam sa Raonić Esadom i iste priveo u komandu brigade, koji su bili na kopanju u mjestu zvanom Boguševac, nakon toga otišao sam i sjeo u terensko vozilo kojim je upravljao Bejtić Samir, komandir vojne policije, u vozilu je bio Caco, ta dva mladića, i krenuli smo u pravcu Boguševca. Kada smo došli u Boguševac vidio sam Selak Mevludina i Gezo Osmana koji su spavali, Caco je galamio, uveo je unutra ova dva mladića Bejtić Samir, Caco je počeo da ispituje te mladiće koji su pokušali pobjeći na agresorsku stranu. U jednom momentu Caco je uzeo nož i šest-sedam puta zabo u vrat mladića, a Bejtić Samir je uzeo sablju i zabo u vrat Nikolić Ergina dva-tri puta, a nakon toga po tijelu. Ja sam pobjegao tada iz zemunice vani, gdje sam vidio Hasić Senada, Raonić Esada, pa smo svi krenuli u pravcu vozila golf, a zatim otisli u bataljon. Tačno je ono sto sam izjavio na glavnom pretresu. U CSB-u sam bio fizicki tučen, naređeno mi je da moram dati iskaz koji sam tamo dao kod istražnog sudije, isti iskaz, pa sam takav dao u toku istrage. Nema dokaza da sam počinio krivično djelo.“

SEFEROVIć SAMIR: „Nije tačno da sam ja zajedno sa Omanović Suadom zaklao Drasković Milenu, tačno je da je Omanović Suad istu udario u predjelu glave, od kog udarca je umrla. Ja istoj nisam prilazio, niti sam udario istu, a niti mi je poznata činjenica da je Omanović Suad zaklao Drasković Milenu. Pored mene je na licu mjesta bio: Kubat Zijo, Tucaković Esad, Omanović Suad, Tendžo Omer, Rondić Fahrudin, Turcalo Meho, Alibašić Asif, Selak Mevludin i Dorić Ekrem, a bila je osoba zv. Kuzma, čijeg imena se ja ne sjećam, a bio je prisutan i Čolak Refik. Poslije ovog događaja koji je trajao jedan sahat napustili smo lice mjesta, a ostali su: Dorić Ekrem, Rondić Fahrudin, Numić Haris, Čolak Refik, Omanović Suad, Alibašić Asif, Turcalo Meho i lice zv. Kuzma. Svo vrijeme ja sam stajao na licu mjesta, nikog nisam udarao. Sjećam se događaja, a mislim da je bio august 1993. godine, pozvan sam od strane Mušana Topalovića Cace u komandu brigade, došao sam pa mi je naredio da privedem Jovanović Duška i Nikolić Ergina, otišao sam sa Raonić Esadom zv. Maskirni na Boguševac kolima, uzeo ova lica i odvezao do komande brigade, predao Caci, gdje je bio: Samir Bejtić prisutan, Kadić Sead zv. Guz, Žiga Sabahudin, Rahić Muhidin, Hodžić Armin, Ljubović Samir, a vani sam vidio Hasić Senada. Kasnije smo krenuli na Boguševac, kada smo dosli do mjesta zv. Kazan. Caco je ušao u zemunicu i zatekao Selak Mevludina i Gezo Osmana koji su spavali i vikao je na njih govoreći im da im četnici mogu ući. Bejtić Samir je uveo Jovanović Duška i Nikolić Ergina u zemunicu, okolo su stajali u polukrug Ljubović Samir, Kadić Sead, Raonić Esad zv. Maskirni, Hodžić Armin, Žiga Sabahudin, Gezo Osman, ja i Selak Mevludin. Nikolić Ergin i Jovanović Duško bili su pripadnici Jurišnog odreda 10. brdske brigade, poznato mi je da su konzumirali veće kolicine alkohola. Napolju van zemunice ostao je Hasić Senad. Caco je ispitivao Nikolića i Jovanovića, govorio je da hoće da pobjegnu na četnicku stranu. Caco je počeo da udara Tarlija, a Bejtić Samir Nikolića, pa je nastala opsta tuča i počeli su svi da ih udaraju, pa sam i ja udario dva puta Tarlija u revoltu, a neko je udario Kadić Seada u predjelu prepona. Tom prilikom vidio sam da je Caco uzeo nož od Hodžić Armina, a radilo se o nožu koji se stavlja na pusku, ‘bajonet’, Jovanović Duško je ležao na desnom boku, pa je Caco iz sjedećeg položaja udario ga nožem u predjelu vrata šest-sedam puta, a zatim je dao nož Hodžić Arminu i rekao: ‘Bodi tog smrada’, pa je Hodžić Armin dva puta udario nožem Jovanović Duška, zatim je Caco uzeo nož i dao Žiga Sabahudinu i on je udario nožem Jovanović Duška, ne mogu se izjasniti gdje, pa je poslije naredio meni da i ja bodem, pa sam i ja uzeo nož i ubo Jovanović Duška jedan-dva puta u predjelu slabina, ali je tada isti, kad sam ga ja ubo, već bio mrtav. Nikolić Ergin nalazio se na podu zemunice, a okolo njega bili su Bejtić Samir, Kadić Sead, Ljubović Samir, Raonić Esad. Bejtić Samir je tražio sablju, uzeo i udario Nikolića u predjelu vrata, zatim je Raonić Esad udario jednom Nikolića i izašao. Kadić Sead zv. Guz vidio sam da je nožem udario jednom Nikolića, zatim Ljubović Samir u momentu kada je Nikolić bio izvučen iz zemunice. Jovanović Duška iz zemunice izvukao je Caco. Kad su iz zemunice iznijeta ova dva lica – Nikolić i Jovanović – u predio Kazana, Caco je pozvao Hasić Senada, bezbjednjaka da se upiše, koji je došao, uzeo nož od Hodžić Armina i šta je dalje bilo, nisam vidio, vidio sam kad je Bejtić Samir otkinuo glavu Jovanović Dušku i Caco je šutnuo nogom u Kazan, a i tijelo je baceno u Kazan. U istom momentu – vrijeme, bačeno je i tijelo Nikolić Ergina. Nakon što je Caco udario nožem u predjelu vrata Jovanović Duška šest-sedam puta, poslije uboda mislim da nije bio živ.“

SEAD HODžIĆ, sekretar Ministarstva pravde i opće uprave: – Statut Tribunala u Clanu 10, a i pravila procedure i dokazivanja predviđaju jedno specifično pravilo: to je pravilo o zabrani ponovnog sudjenja u pravomoćno presuđenim stvarima. To znači: ako je Tribunal sudio određenu osobu za krivično djelo ili zločin iz nadležnosti Tribunala, onda sud u državi čiji je on državljanin ne može suditi za taj zločin, odnosno krivično djelo. Ovo pravilo ima i drugu stranu: ako je za krivično djelo ili zločin iz nadleznosti Tribunala sudio sud u državi ili, kako Statut kaže nacionalni sud, onda Tribunal ima ovlaštenje za ispitivanje pravomoćne odluke nacionalnog, odnosno suda u državi. Međutim, i to pravilo ima određena ograničenja. Takva mogućnost postoji u sljedecim slucajevima: ako je krivično djelo, dakle zločin iz nadleznosti Tribunala pred domaćim sudom pravno kvalificiran kao obično krivično djelo. Dakle, ako je umjesto, primjera radi, krivičnog djela ratnog zločina protiv zarobljenika ili civilnog stanovnistva to pravno kvalificirano kao krivično djelo ubistva. To je jedan slučaj. Drugi je: ako postupci pred nacionalnim sudom, odnosno sudom u konkretnoj državi, nisu bili nepristrasni ili sud nije bio nezavisan, ili su, kako Statut kaže, bili namješteni da zaštite optuženog od međunarodne krivične odgovornosti tj. odgovornosti pred Tribunalom. I u tom slučaju Tribunal ima ovlaštenje da preispituje pravomoćnu presudu nacionalnog suda, odnosno suda u državi.

Objavljeno u broju 62 DANA, NOVEMBAR / STUDENI 1997.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *