Intervju: Dragana B. Mijušković

Vrlo često se iza priče o „dlaci na jeziku“ krije nepristojnost, uvjeravaju nas psiholozi i sociolozi. „Britak jezik“, naročito u novinarstvu i književnosti, je nešto drugo, kažu stručnjaci iz pomenutih oblasti. To nije, nužno, skretanje pažnje na sebe, već sposobnost da se na prepoznatljiv način kritikuju politička i društvena dešavnja. A takvim jednim pečatom Dragana B. Mijušković ovjerava crnogorsku svakodnevicu.

Dragana, prateći rad mnogih kolega, lako sam uočavao njihove omiljene teme. Kad ste Vi u pitanju, to je teško procijeniti, jer ste podjednako uspješni u različitim temama koje obrađujete.

Prvo, hvala na interesovanju za moje pisanje i rad. Ja bih rekla da pokušavam da pišem o onome što me okružuje, što se dotiče mog sopstva. Kao neko ko je odlučio da studira filosofiju, osjećam se pozvanom da govorim i pišem o svemu tome što me se tiče, tj. o svemu onome što čini moj život. Taj spektar je možda za nekog širok, ali ja ne mogu a da podjednako ne odgovorim kako na političku situaciju u koju smo uvučeni, tako i na one stvari koje me se lično tiču. Znate, ima jedna maksima koju sam nekada čula i prigrabila je za sebe, a glasi: „Lično je političko“. U tom kontekstu, sve teme koje se tiču čovjeka treba da budu dobro pretresene i napisane.

Koliko uspješno to radim, rano je reći. Ali ono što mogu kazati jeste da se istinski trudim da u ime svih onih koji ne mogu da žmure na stvari oko nas, glasno vrisnem bar kroz svoje tekstove.

Zbog angažmana u redakciji portala za koji pišete, koliko trpi status slobodnog novinara koji imate kad ste posvećeni svom blogu? Ili ste taj status, u smislu odabira tema, prenijeli i u redakciju portala?

Osim angažmana na pomenutom portalu, trudim se da svoj blog njegujem koliko god je moguće. Tu izražavam ono najiskrenije što mogu, bilo da se tiče neke političke teme , ili je u pitanju neko dešavanje koje je u vezi sa suludom aferom „državni udar“, ili čak neka životna pitanja koja su neiscrpna.

Koliko su novinari slobodni da učestvuju u kreiranju uređivačke politike kuća u kojima rade i da li smatrate predrasudama mišljenja da iza svake redakcije stoji neki „veliki brat“?

Kakvo je stanje u ostalim redakcijama ne mogu znati. Ja mogu reći da na portalu gdje priređujem vijesti, imamo punu podršku svojih urednika. Svi imamo priliku da ostavimo svoj pečat. A „veliki brat“ definitivno postoji u režimskim redakcijama u Crnoj Gori.

Da li je i koliko opasno kritikovati vlast u Crnoj Gori?

Uh! Ako je ne budemo kritikovali mi, ne znam ko hoće. A koliko je opasno, najbolje znaju novinari koji su trpjeli ili još uvijek trpe neku vrstu režimske represije. A nije mali broj takvih novinara u Crnoj Gori.

Položaj Srba u Crnoj Gori je uvijek aktuelno pitanje. Očuvanje identiteta srpskog naroda je, između ostalog, misija redakcije u kojoj radite.

Polažaj Srba u Crnoj Gori je goruće pitanje posljednjih desetak godina. To je najčešća tema mojih tekstova. Nedavno sam bila na predavanju prof. dr Miloša Kovića, koji je govorio o kosovskom zavjetu i o zavjetnim narodima. Naravno, govorio je i o Srbima kao jednom od zavjetnih naroda. On je naglasio da je zavjetnost, između ostalog, odbijanje asimilacije, ostanak na putu svojih predaka i vjernost svojim istorijskim vrijednostima.

Očuvati srpski identitet danas je vrlo teško, ali koliko god bilo teško, mi smo pozvani da ga čuvamo i prenosimo budućim generacijama. Kosovski zavjet, svetosavlje, amanet Svetog Petra Cetinjskog je ono što je duboko usađeno u samu bit našeg postojanja. Izgubimo li to, onda smo samo uvelo lišće na vjetrometini Zapada i Istoka. Sve treba poštovati i uvažavati, ali sebe moramo čuvati. Kao svijetao primjer treba navesti danilovgradske gimnazijalce, koji su tokom novembra održali lekciju iz istorije i morala svojim profesorima, a i cijelom crnogorskom društvu, uz transparent „Sveti Petre kaljaju ti lice, škola tvoja nema ćirilice“. Šta će se u budućnosti događati, zavisi od nas samih. Ista stvar je i sa Crkvom i našim mitropolitom, koji je vrlo često na udaru svih mogućih analitičara i pametnjakovića koji Bibliju nisu pročitali, ali zato se „razumiju“ i često citiraju Univerzalnu deklaraciju o ljudskim slobodama. Ta ljudska prava i slobode upravo su naslonjeni na ideju slobodnog čovjeka koji je slobodan jedino u Hristovoj crkvi, baš onakav kakav je od Boga.


U jednom od Vaših najčitanijih tekstova govorite na temu „žene u književnosti“. Ja bih Vas pitao za mišljenje o statusu žena u crnogorskom novinarstvu. Činjenica je da muškarci dominiraju i na tom polju. Ili se varam?

Da budemo iskreni, Crna Gora nikako ne izlazi iz okrilja patrijarhata. Kako je u svim životnim sferama, tako je i u novinarstvu. Neko bi rekao da sam kontradiktorna, jer zastupam stavove Crkve i „branim“ prava žena, ali moram naglasiti da ni u jednoj religiji svijeta žena nije stavljena na pijedestal kao u hrišćanstvu. Najbolji primjer je Bogomajka, a tu su i mnoge hrišćanske svetiteljke. Uvijek se pozivam na Bibliju i samo pitam kome se Hristos prvo javio?! Tu je sve objašnjeno, ali nažalost ljuduma, a ne Bogu, to nije odgovaralo, pa je žena vijekovima trpila mnogo šta, kako u književnosti, tako i u filosofiji, sve do današnjih dana. No, o ovome drugom prilikom.

Vratiću se na Vaše pitanje. Patrijarhat izvire iz svih pora našeg života. Dok ne raskrstimo s patrijarhatom, neće nam biti bolje. Ne govorim o rodno-senzitivnnom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija. U tekstu o Virdžiniji Vulf, čitaocima sam pokušala da prenesem kakav je bio položaj žena u književnosti prije 20. vijeka. Taj period sam povezala sa današnjicom. Mislim da i u novinarstvu ima velikih rupa, a posebno ako se radi o vizuelnim medijima. Ako neko misli da griješim, voljela bih da me demantuje i ubijedi u suprotno. Upravo sam pročitala komentare na neke moje tekstove. Jedan komentator ističe da je ovo srećno i uređeno društvo. Da se svi osjećamo srećnima, ja ne bih pisala kolumne o politici, već bih u nekom ženskom časopisu pisala o nekim ženskim temama. Naglašavam „ženski“ časopis i „ženske teme“. Nemam ništa protiv bilo kog vida pisanja i izražavanja kreativnosti, ali kao živo i svjesno biće pozvana sam da kažem sve ono što mislim, naročito kada je u pitanju politika i napad na moj srpski narod i njegovu crkvu u Crnoj Gori. Ako ćutimo danas, ćutaćemo zauvijek, a ćutanje je odobravanje. Da je ćutanje zlato, ne bi bilo ni velikih revolucija, ni velikih heroja.

Izuzev Svetog Vasilija Ostroškog i Crnogorskog primorja, čini se da nema neke čvršće veze između srpskog naroda kojeg dijele zapadna crnogorska i jugoistočna granica Republike Srpske. Vaš portal je jedan od rijetkih koji prati dešavanja u Srpskoj i čitaoce u Crnoj Gori obavještava o najvažnijim dešavanjima u toj državi.

Moje mišljenje je da smo mi ovdje nekako uvijek bili Istok Zapadu, a Zapad Istoku. Poštovanje Svetog Vasilija je još uvijek, da kažem „najčvršća“ veza sa našom Majkom Crkvom. To se najbolje može vidjeti ulicama mog grada 12. maja svake godine. Možemo da zahvalimo Njegovom blagoslovu, koji vijekovima štiti pravoslavni narod koji mu se poklanja. Crnogorsko primorje zbog svojih „standarda“ iz godine u godinu počinje da bude zabranjeno voće za čovjeka sa prosječnim primanjima. Malo je crnogorskih portala koji prate dešavanja u Srbiji i Republici Srpskoj. Mogu da izrazim zadovoljstvo što priređujem vijesti na portalu koji podjednako prati sva dešavanja u svim zemljama gdje živi srpski narod.

Primjećujete li tzv. hrvatizaciju jezika u crnogorskim medijima i institucijama? Ministarstvo inostranih poslova je naprasno, bez objašnjenja i bez kritika, preimenovano u Ministarstvo vanjskih poslova, rubrika „Stanje na putevima“ je preimenovana u „Stanje na crnogorskim cestama“. To su samo neki primjeri.

O hrvatizaciji jezika, o plagiranju i izmišljanju nove nacije moglo bi se pričati danima. Svi znamo za sramotu našeg Zavoda za školstvo koji je od tačke do tačke prepisao reformu od susjeda u Hrvatskoj. Ali mislim da to nije dugog vijeka. Ne treba da dopustimo asimilaciju i moramo zaštititi naše kulturno-istorijsko naslijeđe. Malim koracima, svi treba da krenemo od svoje kuće, svoje djece i svoje porodice. Na svom ličnom primjeru sam pokazala kako se to radi. Tražila sam i potpisala zahtjev da svjedočansvo moje kćerke bude ispisano ćirilicom. Veliki broj škola manipuliše i ne obavijesti roditelje na vrijeme, ali ako znamo naša prava, možemo i da ih štitimo.

Ovi primjeri nisu usamljeni u crnogorskim medijima, ali opet kažem, nije to dugog vijeka. „Trend“ kratko traje. Naš narod je vijekovima trpio razne zulume i nove vjetrove, pa je odolio svemu tome.

Da li ste od onih ljudi kojima su komplimenti širokih narodnih masa vjetar u leđa samopouzdanju ili Vam je ipak bitnije ko upućuje hvale na Vaš rad? I bez skromnosti, ko i kojim komplimentom Vas je zadužio i bio dijelom zaslužan za Vaš razvoj i napredak ?

Ne mogu da kažem da mi ne prijaju komplimenti i da mi, recimo, ne prija svaki novi zahtjev za prijateljstvo na Fejsbuku, a nakon novog teksta. Vrlo sam iskrena, zaključuju oni koji čitaju moje tekstove. Osim svog životnog partnera koji je ujedno i moj kolega sa fakulteta, voljela bih da pomenem svoja dva profesora koji su donekle imali uticaj i na to što sam studirala i na to što sam počela da pišem. Prvi je moj gimnazijski profesor filosofije, koji je sada iguman jednog manastira u Crnoj Gori, a koji je vidio potencijal i prenio mi ljubav za filosofiju. Drugi je profesor kreativnog pisanja sa jednog američkog koledža, koji je imao toliko strpljenja da na svakom predavanju sluša moje eseje, koji nerijetko i nisu bili najsrećnije gramatički napisani.

Peđa Kovačević

Magazin Vrijeme

Magazin Vrijeme

Magazin Vrijeme - magazin novog vremena, vremena koje tek dolazi...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *